Sav svijet iz temelja se mijenja? Kineski predsjednik objavio: “Projekt Zapadnog novog svjetskog poretka je propao – sada stiže naš poredak u kojem će glavni faktor biti unija Rusije i Kine”

Kineski predsjednik Xi Jinping za vrijeme govora, povodom 95. obljetnice osnutka Kineske Komunističke partije, kritizirao je Zapad te je pozvao na formiranje vojne unije s Rusijom koja bi učinila NATO “nemoćnim” te zaustavila “imperijalističke želje Zapada”.

Oštre izjave dolaze u trenutku kada se i Kina i Rusija nalaze pod pritiskom američke vanjske politike što ih, razumljivo, dovodi u situaciju da sve bliže surađuju i razvijaju vlastite odnose.

“Svijet je na rubu radikalne promjene”, poručio je kineski predsjednik. “Svjedočimo kako se Europska unija polako raspada, kao i američka ekonomija – svemu je kraj za novi svjetski poredak”, rekao je.

Iako u ovom govoru Xi spominje globalnu politiku, može se pretpostaviti kako je ovdje ipak riječ o govoru koji cilja domaću javnost. Naime, kineski dužnosnici ovih dana već pozivaju građane da paze na bilo kakvo anti-vladino djelovanje od strane “Zapadnih agenata”.

Zašto dolazi do ovakvih izjava i poteza kada je izgledalo da Kina i SAD zapravo vrlo dobro surađuju, odnosno da ekonomija jedne sile ovisi o ekonomiji druge sile? Zaoštravanje retorike nije kineski izbor, već američki – Kina je bila posve voljna surađivati sa SAD-om, no stvari su se radikalno promijenile nakon izbijanja tenzija na prostoru Južnog kineskog mora.

Kina je odlučila na ovom spornom prostoru, kojeg svojataju i druge azijske sile, preuzeti dominaciju i izgraditi čvrsto vojno uporište kojeg nitko drugi neće moći osporiti. Drugim riječima, kina je odlučila pokazati cijelom okruženju kako će glavni faktor u određivanju imovinsko-pravnih odnosa na ovom prostoru biti – sila.

Niti jedna druga zemlja istočne i jugoistočne Azije ne može se silom nadmetati s Kinom, no, u tu priču se onda – na strani slabijih (ali i svojih saveznika i iz svojih interesa) uključio i SAD.

Brojni su razlozi zbog kojih SAD “zuji” oko Južnog kineskog mora i poručuje Kini, pred cijelim svijetom, “ovo tu nije vaše”. Kao prvo stvar je ekonomije i trgovine – prolaz kroz Južno kinesko more jedan je od najprometnijih na cijelom svijetu, globalna brodska trgovina prolazi ovdje i SAD definitivno ne želi da Kina kontrolira nešto što ima važnost poput Sueza, Panamskog kanala ili Gibraltara.

Kao drugo, tu je stvar saveznika – SAD, ako želi zadržati svoje brojne saveznike u ovom dijelu svijeta, mora se suprotstaviti Kini, na sve moguće načine. To od SAD-a očekuje Japan, to očekuje Južna Koreja, to na kraju krajeva očekuje čak i Australija i sve države i državice između.

Na globalnoj sceni svjedočimo pojavi jedne velike geopolitičke klackalice – drugim riječima, savezi se mogu brzo prebaciti s jedne strane na drugu. Aktualni slučaj Turske to nam najbolje pokazuje – čim je Erdoganu postalo jasno da mu Zapad ne daje više ono na čemu on inzistira (u ovom slučaju potporu nakon propalog pokušaja puča), odmah se okrenuo Rusiji.

Taj “efekt klackalice” vrijedi za sve američke saveznike, kako u Aziji tako i u Europi i diljem svijeta – jer niti jedan taj saveznik nije pretjerano lojalan Washingtonu. Ostati će dok se boje da moraju ostati ili dok procjenjuju da još uvijek imaju konkretni ekonomski i geopolitički interes.

Zbog toga SAD, htio ili ne htio, mora braniti interese svojih saveznika u Aziji. Čini li to dobro? Pa i ne baš – činjenica jest da kineske vojne instalacije niču po spornim otocima, a niču čak i sporni otoci (Kina gradi umjetne otoke tamo gdje im paše). SAD tu i tamo upadne sa svojom morskom ili zračnom patrolom u prostor, ili do prostora, kojeg Kina svojata kao svoj suvereni teritorij, i misle da će time nekako osporiti kineska svojatanja.

Jedino što ovakvom taktikom mogu ostvariti je potencijalno gubljenje živaca na kineskoj strani i otvaranje vatre, a to može jako brzo eskalirati u ogroman sukob.

Treći razlog zbog kojeg je SAD ovdje je donekle adresiran i u samom govoru kineskog predsjednika – imperijalizam. Nema dvojbe da je SAD još uvijek imperijalistička sila koja želi, nastoji i trudi se, kontrolirati što je god moguće više svijeta, a upravo je još uvijek aktualni predsjednik Barack Obama sredinom svojeg mandata poručio kako će prostor regije Azija-Pacifik biti nova velika pozornica za odmjeravanje snaga. Taj američki “zaokret” prema regiji Azija-Pacifik načula je očito i Kina koja je odlučila utaboriti se ovdje.

Iako SAD Kini realno ne predstavlja veliku prijetnju, sama činjenica da SAD nešto Kini osporava strašno ljuti vlasti u Pekingu, a to se može vidjeti upravo u govoru kineskog predsjednika.

Da će Kina grčevito držati ovaj teritorij u to nema dvojbe, a razlozi su jasni. Čak 40% pomorske svjetske trgovine prolazi kroz ovaj prostor, a da ni ne govorimo o činjenici da su ovdje pronađene i neke od najvećih zaliha nafte i plina na svijetu.

No, je li to dovoljno za kineski geopolitički zaokret iz stanja vrlo mirnog promatrača sa strane? Ako je suditi prema govoru kineskog predsjednika, onda tu nema dvojbe, jer on u govoru također navodi – “Nikada ništa više neće biti kao prije. Za 10 godina imati ćemo novi svjetski poredak, a ključni faktor u njemu biti će unija Rusije i Kine”.

Dakle, kineski predsjednik otvoreno spominje i zaziva ono čega se SAD dugoročno najviše boji. U Washingtonu znaju da je unija Rusija i Kine nešto što bi se u relativno bliskoj budućnosti moglo desiti. Također znaju da je to nešto što bi uistinu moglo potopiti status SAD-a kao jedine svjetske super-sile. Zašto se onda kockaju na način da svojim potezima doslovno guraju Kinu i Rusiju jednu drugoj? Možda se samo vole kockati, a možda – vjerojatnije – nakon tolikog samouvjeravanja u ideale američke izuzetnosti, ni ne znaju drugačije.